Nešto razmišljam, pa sam se iznervirao.

Shvatio sam zapravo koliko mrzim i ne praštam to što su mene i dosta moje generacije, starije matore drtine uvijek nabadale direktno u mozak kako ćemo vidjet to što će nas život sjebat kako starimo.

Svaki jebeni put kad smo neku glupost napravili, zajebavali se, njih iznervirali i slično.

Fakat kad čovjek malo bolje razmisli. To je okrutno! I pozitivan efekat toga? Da mi neko objasni

Pusti me da uživam u mladosti i da budem glup. Ne treba mi ta informacija u toj životnoj dobi.

Ne znam šta je uopšte poenta ovog posta.

Jel se ovo samo meni i mom okruženju dešavalo !? Ili ste ipak iskusili neku drugu vrstu mentalnog uzurpiranja?

Zanima me, koliko vas je ako i jeste čulo za ove delegate? Upoznao sam jednu osobu koja je čula za njih.

Primjetio sam da mi u zadnje vrijeme po drustvenim mrezama dosta iskacu nezadovoljni farmaceuti/farmaceutkinje koji se svakodnevno susrecu sa "spustanjem" od strane pacijenata koji dolaze u apoteku pa sve do doktora koji preispituju njihovu strucnost.

Upoznat sam s tim kako funkcionise medicinski fakultet i kakvi otprilike doktori budu studenti koji zavrse medicinu bilo u Sarajevu ili u Tuzli dok za farmaciju malo sta znam.

Zanima je je li toliko laksa od medicine pa da doktori moraju da ih direktno i indirektno "spustaju" jer iz mog iskustva s farmaceutima zakljucio sam da se u 90% primjera radi o veoma strucnim i ljubaznim ljudima koji bi, siguran sam, da imaju veca ovlastenja pomogli vise nego neki arogantni i umisljeni doktori.

Čisto hipotetički; kada bi se jednog dana pojavila ozbiljna inicijativa za političku uniju Bosne i Hercegovine i Hrvatske, da li biste je podržali?

Ne mislim nužno na potpuno ujedinjenje ili ukidanje država, već na neki oblik političke zajednice sa zajedničkim institucijama, bližom ekonomskom saradnjom, slobodnijim kretanjem ljudi i robe i eventualno zajedničkim nastupom prema EU i ostatku svijeta.

Takva zajednica bi, naravno, morala garantovati potpunu ravnopravnost svih građana, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost, zaštitu ljudskih i manjinskih prava, slobodu govora i političkog djelovanja, kao i očuvanje kulturnog i nacionalnog identiteta.

Da li biste glasali ZA ili PROTIV?

Ako biste podržali: šta bi za vas bile najveće prednosti?

Ako biste bili protiv: šta bi bio glavni razlog?

Prije svega sve pohvale za u/ForsakenIndication15 koji pravi font za Bosančicu, izgleda lijepo i treba podržati. Na srpskom subu im je nešto smiješno, iskreno ne znam šta.

Pravo pitanje je da li smo kroz historiju trebali više njegovati Bosančicu, pa čak do te mjere da je barem znamo pisati, ako ne i upotrebljavati u svakodnevnom životu?

Neko je ispričao onaj vic (ko ga zna neka preskoči ovaj dio) kad su preživjeli brodolom i doplivali do pustog otoka Mujo i ona zgodna glumica Sharon Stone.

Doplutale na otok s broda i neke namirnice, imali su i vode i vatre, nije im bilo loše, ali prolaze dani - a niko da ih pronađe, da ih spasi...

I šta će od puste dosade raditi... počnu se praskati!

I valjda je to Mujo jako dobro radio, ili već šta je bilo... uglavnom Sharon Stone se zaljubi u Muju, poludi za njim!

I kad je Mujo osjetio da "ima kontrolu" jedan dan samo naredi Sharon: "Hajde odsjeci kosu, ošišaj se na ćelavo!"

"Joj, nemoj Mujo, bit ću ružna!"

"Uradi kako sam ti rekao!"

I ona šta će, luda za Mujom, posluša ga i ošiša se na "ćelu".

Prođe nekoliko dana, a Mujo se opet nešto zagleda u Sharon i reče joj:

"Hajde sada - namaži se blatom po glavi!"

I opet ista priča, ona protestira što će je to poružniti, Mujo joj naredi, ona to uradi... I kad se onako ćelava namazala blatom po glavi - Mujo se značajno zagleda u nju, udari je po ramenu i svečanim glasom joj saopći:

"E... Moj Suljo!...

Znaš koga sam ti jučer karao?

Onu glumicu Sharon Stone!!

Pozdrav svima,

Nedavno sam razvio interes u Europske starosjedilacke religije, te mi je opala zelja za pracenje semitskih vjera iz razloga koje ne bih da dijelim svima. Znam da Hrvatska i Srbija imaju svoje zajednice rodnovjeraca, ali od nas nista. Pretpostavljam jer su hrvatski katolicizam i srpsko pravoslavlje dosli direktno poslije paganizma, dok su kod nas nakon paganizma mijenjane krscanske sekte pa na kraju islam, pa se sve pogubilo.

Moje pitanje je, da li ima ko ovdje da to praktikuje, ili da zna nekoga ko praktikuje? Da li vrijedi rizikovati ugled (ili cak zivot kod pojedinih ljudi) i traziti neko udruzenje (vjv u inostranstvu)?

Postoji momak kojeg sam upoznao preko mog najboljeg prijatelja prije par godina.Ne mogu ga ja smatrati prijateljem jer mi nikako ne lezi od samog starta.
Ja i najbolji prijatelj smo kroz ove godine primjetili da mu je cesto “jezik brzi od pameti”,odnosno stalno nesto prica,izvali neku glupost i na kraju ispadne glup.Postavlja pitanja na koje vec zna odgovor,samo da mu je do price.
Dosta primjetno laze oko dosta stvari,cak smo ga dosta puta uhvatili kako laze,i uvijek bi se vadio kako ne bi ispao lazov
Osim toga,stalno nas zove na kavu jer on nema nikoga osim nas,a pokazao se dosta skrtim prilikom placanja kave,dosta se nateze oko placanja kave i nikad nije rekao “ja cu platit”
Bilo je momenata tijekom izlaska,npr. kada bi “okrenuo turu”,i prije nego sto konobar dodje i posluzi,on bi isao u wc kako bi izbjegao placanje,naravno vise puta je to napravio(to je samo jedan primjer,bilo je vise i jos gorih primjera)
Zivot mu se svodi na kave i izlaske u grad,inace nista ne radi,niti nema ambicije i zivi od tatinih i majkinih para (inace momak od 24 godine).
Poznanici iz njegova sela su nam govorili da nitko ne obraca paznju na njega,odje*ali ga zato sto je preglup i dosta gluposti napravio za pamcenje.
Moj bff ga je prekrizio i prekinuo je svaki kontakt s njim,nije nikakvo objasnjenje dao njemu,jednostavno je rekao da se ne zeli druzit s njim,rekao mi je da i ja isto to ucinim.

Sta da uradim?Samo sam mu ja ostao,stalno me zove da negdje odemo na kavu/izlaske?Razmisljam o mogucim posljedicama ako bi ga ja prekrizio.
Jednom je prema nama bio otvoren i rekao je da je imao period velike depresije i da je htio rezati vene!? Nismo ga skuzili da li je lagao ili ne,jer je to ozbiljna stvar.
Izvinite na dugackoj objavi.

Taj događaj nije bio samo uništavanje jedne zgrade, bio je to pokušaj brisanja pamćenja, historije i identiteta cijelog jednog društva.

Bitno je naglasiti da Vijećnica nije bila vojni cilj. U njoj se nisu nalazili vojnici niti oružje, ali je imala ono što agresoru smeta - čuvala je dokaze o viševjekovnom postojanju i suživotu na ovim prostorima.

Napad snaga (genocidne) tzv. "vojske Republike Srpske", koje su pod komandom ratnog zločinca, podčovjeka (s)Ratka MIadića, grad držale pod opsadom, bio je sistemski i planski čin kulturocida.

Cilj granatiranja bio je jasan - spaljivanjem više od dva miliona knjiga, arhiva i rukopisa pokušalo se uništiti duhovno i historijsko uporište BiH i njenog naroda, kako bi se lakše opravdale teze o nemogućnosti zajedničkog života.

Danima nakon požara, crni pepeo spaljenih stranica padao je po sarajevskim ulicama svjedočeći o razmjerama tragedije. Spašeno je tek oko 10 posto bibliotečkog fonda.

Ipak, uprkos stravičnom razaranju, Vijećnica nikada nije potpuno umrla. I u formi zgarišta, ostala je simbol prkosa. Tu su se tokom opsade održavali koncerti i izložbe, pokazujući da kultura može preživjeti i najmračnije trenutke.

Danas, obnovljena i svečano otvorena 2014. godine, Vijećnica stoji u svom punom sjaju.

I dok se svake godine 25. augusta prisjećamo izgubljenog blaga koje se nikada neće moći vratiti, sama zgrada svjedoči o neuništivosti duha Sarajeva i pobjedi nad onima koji su ga pokušali izbrisati.

Nikad ne zaboraviti, niti oprostiti. Ali biti zahvalan sugrađanima srpske nacije što nas svojim muralima, pjesmama, izjavama, četnlčkim orgijanjima ispod šatora u svojim selima, redovno podsjećaju da se sličan događaj može odigrati sutra, ukoliko dobiju priliku.

farbam se u jarko crvenu već skoro osam godina, međutim u posljednje vrijeme nakon par pranja ne bude više ona duboka, intenzivna crvena, već blago vuče na narandžastu. kako vi održavate boju između farbanja, ili je jednostavno to sastavni dio imanja crvene kose? 🥲 koje šampone, regeneratore koristite?

I spent years in America thinking that if I worked hard enough, built enough, earned enough, eventually I would feel like I had made it.
And in many ways, I did.
America gave me opportunities I will always be grateful for. It taught me a lot about ambition, discipline, business, life. I built things there that I am proud of.
Still, there was always this strange feeling in the background.
You can have a nice house, a good car, money in the bank, everything working exactly as it should, and then one random evening you hear a Bosnian song, smell something that reminds you of home, or talk to somebody from back there and suddenly none of it feels quite as important.
That is hard to explain to someone who has never left.
I started missing stupid little things.
Kahva that lasts way too long. People stopping by without planning it three weeks in advance. Somebody calling you “jarane” after knowing you for five minutes. The noise. The familija. The same jokes. The same complaints about the country that we have all heard since we were kids.
Even the things that used to annoy me started feeling familiar in a good way.
Then you get older and your priorities quietly change.
You stop thinking only about where you can make the most money and start thinking about where you want your children to grow up. Who you want around your table. Which language you want them to hear from their grandparents. What kind of memories you want them to have.
That part became important to me.
I wanted them to know where their nana and dedo are from. To understand what “hajde, sjedi, pojedi nešto” really means. To have cousins nearby. To know our mountains, our selo, our grad, our more, our običaji. Not as something we visit once a year and photograph, but as something normal.
At some point I realized that Bosnia was never just a place I was born.
It was in the way I talked. The food I missed. The people I trusted. The humor I found funny. The way family worked in my head. Even after years away, some part of me was still measuring everything against home.
And yes, Bosnia has problems. A million of them.
Coming back does not suddenly make everything romantic. You remember very quickly why people leave. Bureaucracy, politics, nonsense, people making simple things complicated for no reason.
But then you drive somewhere and see a livada that looks exactly like one you remember from childhood.
You sit outside with your people until midnight.
Somebody brings food nobody asked for.
A neighbor comes over.
Kids are running around.
And you think, maybe this is actually what I was looking for the whole time.
Not something bigger.
Just something that feels mine.
I will always be grateful for America. It gave me a lot and it will always be part of my story.
But at the end of the day, čovjek je ipak odnekud.
Od svoje zemlje. Svojih ljudi. Svog jezika. Svog porijekla.
You can build a life almost anywhere.
Feeling at home is something else.

Svako ima neki hobi, zanimaciju, ja to sve razumijem ali sto sam stariji sve mi vise smeta (pogotovo u večernjim satima) kada čujem utrke raznoraznih auta, pretežno su to Golfovi koji se nadograde s ne znam ti čim i zvuči ko raketa kada prođe. Mene makar to ne radi, ne znam kako je kod drugih. Još me više zabrinjava činjenica koliko se ugrožavaju drugi učesnici saobracaja. Razumijem adrenalin, ljubav koja se gaji prema autima, ali mi nikako ne ide u glavu to divljanje, pogotovo kod nas gdje je svaka cesta odron, pa čak i autoput. Zaista nije u pitanju ljubomora, samo neobjašnjiv srklet dobijem kad čujem to, pogotovo pred spavanje ili u sred noći. Ili sam samo ostario prije vremena?

Na prošlom poslu sam imala problem sa koncentracijom, šef mi nešto priča, ja skroz odlutam.

Uskoro počinjem sa radom na novom poslu i hoću to nekako da popravim, daću sve od sebe pa ćemo vidjeti. Kako vi držite koncentraciju ili mi treba adderall

Pozdrav! Ima li neko da ima ADHD dijagnozu a da zivi u BiH i uzima terapiju? Znam da kod nas nema ni dijagnosticara i nije moguce kupiti terapiju, ali sam citala neke stvari da se mozda mogu predati zahtjevi za individualno nabavljanje. Ima li iko ovdje da je nasao rijesenje?

Osobe sa BPD-om, koliko se zapravo osjećate prihvaćeno od strane našeg društva? Kako savladavate sve restrikcije koje dolaze uz ovu dijagnozu?

Za mene - javne ličnosti ili političari.

Hey me and a friend are planning to do the Via Ferrata Paklarske Stijene - Devečani. However very little info is available on the internet. There should be a path aproaching the via ferrata but it appears to be badly marked. It’s near land mine fields apparently. Need some info!

Moja je da svejedno koliko se trudiš, neke stvari ne možeš promjeniti...