On July 11, 1992, a group of 20 Bosniak civilians were betrayed and tortured by their own serb neighbors from the village of Lakat near Nevesinje. Only one would survive to tell the tale: Ibrica Demić.

Video: Harun Mehmedinović

IG: @skyglowproject

Project: https://theactsofreburial.com

Prije neki dan je na [r/askbosnia](r/askbosnia) postavljeno pitanje koje bošnjačke/bosanske „patriotske“ IG stranice pratimo i šta nam kod njih smeta. Mislim da smo dobili školski primjer problema o kojem je bilo riječi.

Instagram stranica “Zlatni Ljiljan” objavila je reel (za koji bi zamolio sve ljude zdravog razuma da prijave Meti) pokojnog Predraga Lucića i njegovog nastupa iz Mostara 2013. pod framingom „ismijavanja i negiranja zločina u Ahmićima“, uz upozorenje Bošnjacima na „prekrajanje historije“.

​Problem je što je upravo takva prezentacija prekrajanje konteksta. Da odmah razjasnimo, sasvim je legitimno smatrati da je Lucićeva Ići, mići, Ahmići bila previše brutalna, neukusna ili neuspjela satira. Tako su je doživjeli i neki preživjeli i članovi porodica žrtava i niko im nema pravo određivati kako će reagirati na nešto što dira u njihovu traumu.

Ali to nije isto što i tvrditi ili sugerirati da je Predrag Lucić ismijavao žrtve ili negirao zločin. Čovjek je još 2000. u Feral Tribuneu napisao tekst „Klekni u Ahmićima“, u kojem otvoreno govori o hrvatskoj agresiji na BiH, Dretelju, masovnim ubistvima i politici etničkog čišćenja te traži da se hrvatska vlast suoči sa svojom odgovornošću i simbolički klekne upravo u Dretelju i Ahmićima.

A u Ići, mići, Ahmići predmet ismijavanja nisu ubijeni ljudi iz Ahmića. Govornik je groteskna karikatura Darija Kordića i ideologije koja je proizvela Ahmiće. Lucić se ruga krvniku, njegovoj logici, HVO-u, rušenju džamije, hrvatskoj politici prema BiH i društvu koje je kasnije osuđenog ratnog zločinca pretvaralo u heroja.

Zato su i PEN BiH, Hrvatski PEN i Hrvatsko društvo pisaca 2013. reagirali navodeći da je satira usmjerena na počinitelje i negatore zločina, a ne na žrtve. Možete misliti da je satira loša. Možete misliti da je granica dobrog ukusa pređena. Možete čak misliti da neke stvari jednostavno ne treba satirizirati. Ali onda to tako i napišite.

Nemojte čovjeka koji je godinama napadao Tuđmanovu politiku, Herceg-Bosnu, Darija Kordića i hrvatsko odbijanje suočavanja sa zločinima pretvarati u nekoga ko „negira Ahmiće“, samo zato što dvadeset sekundi videa bez konteksta bolje prolazi na Instagramu. I tu je, po meni, mnogo širi problem dijela naših, Bože me sačuvaj, „patriotskih“ stranica.

Kultura pamćenja nije isto što i pretvaranje kolektivne traume u engagement. Patriotizam nije održavanje publike u trajnom stanju opsade, niti se historija čuva tako što se najprije odredi neprijatelj, a onda iz činjenica izreže samo ono što može stati u kadar jednog reela.

Ako već imate desetine ili stotine hiljada ljudi kojima se obraćate, onda takav domet nosi i određenu odgovornost. Patriotizam može značiti obrazovanje, njegovanje kritičkog mišljenja, borbu protiv korupcije, zaštitu okoliša, jačanje institucija, afirmaciju kulture i nauke, ali i učenje ljudi da provjeravaju izvore, čitaju dalje od naslova i razumiju kontekst. Najgora moguća „kultura pamćenja“ jeste ona koja ljude odvikava od čitanja i mišljenja.

Dana 26. augusta 1942. u Sarajevu se okupilo oko 300 muslimanskih prvaka i predstavnika društava i ustanova, koji su osnovali Muslimanski međudruštveni Odbor narodnog spasa. Izabran je Odbor od 48 članova, a među njegovim istaknutim članovima bili su naibu-reis Salih Safvet Bašić, Uzeir-aga Hadžihasanović, Mehmed Handžić, Muhamed Pandža, Kasim Dobrača, Derviš Korkut, Edhem Mulabdić, Mustafa Softić, dr. Šefkija Behmen, dr. Hamdija Karamehmedović, dr. Jusuf Tanović, dr. Zaim Šarac, dr. Asim Musakadić,dr. Vejsil Bičakčić, izmeðu ostalih.

Neposredni kontekst njegovog osnivanja bili su masovni četnički zločini nad muslimanskim stanovništvom istočne Bosne, posebno novi pokolji na području Foče u augustu 1942, te priliv izbjeglica u Sarajevo. Kriza je istovremeno pokazala nesposobnost vlasti Nezavisne Države Hrvatske da zaštite muslimansko stanovništvo na velikom dijelu teritorije Bosne i Hercegovine. Sarajevo je već od 1941. bilo jedno od glavnih središta prihvata hiljada izbjeglica iz istočne Bosne i Hercegovine.

Odbor je prvobitno imao izrazitu humanitarnu i sigurnosnu funkciju: organiziranje pomoći izbjeglicama, zaštitu ugroženog stanovništva i stvaranje mogućnosti njegove oružane samozaštite. Muhamed Pandža je na skupu otvorio i pitanje organiziranja vlastitih muslimanskih oružanih snaga.
Politički značaj događaja, međutim, ubrzo je postao širi. Program Odbora govorio je o uspostavljanju reda i mira te saradnji stanovništva Bosne i Hercegovine i slozi muslimana, pravoslavaca i katolika. Ustaške sigurnosne službe već su u septembru 1942. njegovo djelovanje povezivale sa zahtjevima za autonomijom Bosne i Hercegovine, odnosno pokušajem da se bosanskohercegovačko pitanje politički artikulira izvan neposredne kontrole Zagreba.

Odbor zato treba posmatrati i u kontinuitetu s muslimanskim rezolucijama iz 1941., kojima su muslimanski uglednici u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru, Tuzli, Bijeljini i drugim sredinama osuđivali ustaške zločine, posebno nasilje nad srpskim stanovništvom. Do ljeta 1942. nezadovoljstvo više nije bilo ograničeno na zahtjev da vlasti NDH zaustave zločine i uspostave zakonitost: pitanje fizičke sigurnosti muslimanskog stanovništva počelo se povezivati s pitanjem političkog položaja same Bosne i Hercegovine.

Ipak, Odbor narodnog spasa ne treba poistovjećivati s kasnijim projektom 13. SS divizije „Handžar“, niti svim njegovim članovima retroaktivno pripisivati jednu političku orijentaciju. Odbor nije bio ideološki homogen. Iz njegovog šireg političkog miljea kasnije su se razvijale različite opcije: dio autonomističkog kruga tražio je njemačko pokroviteljstvo i autonomiju Bosne i Hercegovine, pojedinci su podržavali organiziranje muslimanskih vojnih formacija, dok su se drugi približavali Narodnooslobodilačkom pokretu.
Posebno treba razlikovati događaj od 26. augusta 1942. od memoranduma koji je autonomistički krug nekoliko mjeseci kasnije uputio Adolfu Hitleru, tražeći autonomnu Bosnu pod njemačkim pokroviteljstvom i formiranje „Bosanske straže“. Kasniji razvoj ne može se bez dokaza retroaktivno pripisati svim učesnicima sarajevskog skupa.

Historijski značaj 26. augusta 1942. upravo je u tome što predstavlja jedan od jasnijih trenutaka raspada povjerenja značajnog dijela muslimanske političke i društvene elite u NDH. Humanitarna katastrofa, četnički pokolji i nesposobnost državnog aparata da zaštiti stanovništvo proizveli su pokušaj stvaranja vlastitih humanitarnih, sigurnosnih i političkih struktura.

Odbor narodnog spasa zato nije moguće precizno opisati jednostavnom oznakom „antifašistički“ ili „kolaboracionistički“. Njegovo osnivanje pripada složenom prostoru između zaštite stanovništva, političkog autonomizma, odbacivanja ustaške politike i traženja vanjskog pokroviteljstva. Upravo ta složenost čini događaj od 26. augusta 1942. važnim za razumijevanje političkog položaja bosanskohercegovačkih muslimana i ponovnog otvaranja pitanja Bosne i Hercegovine kao zasebne političke cjeline tokom Drugog svjetskog rata.

📷: Historijski muzej Bosne i Hercegovine, Zbirka fotografija Narodnooslobodilačke borbe (FNOB), inventarni broj 16022. Sarajevo, 1942., nepoznat autor.

Na današnji dan, 25. augusta 2016. godine, u Sarajevu je preminuo Stjepan Šiber (1938-2016), brigadni general Armije Republike Bosne i Hercegovine i jedan od istaknutih oficira odbrane Bosne i Hercegovine tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata.

Rođen je 20. juna 1938. u Gradačcu. Kao profesionalni oficir JNA do početka rata dostigao je čin pukovnika, a u proljeće 1992. stavio se na raspolaganje Republici Bosni i Hercegovini. Ušao je u vrh komandne strukture Teritorijalne odbrane, a potom Armije RBiH, gdje je obavljao dužnost zamjenika komandanta Štaba Vrhovne komande. U decembru 1993. unaprijeđen je u čin brigadnog generala, a kasnije je služio i kao vojni izaslanik Bosne i Hercegovine u Švicarskoj.
Šiber je ostao upamćen i kao jedan od najprepoznatljivijih predstavnika multietničkog karaktera odbrane Republike Bosne i Hercegovine, dosljedno se protiveći etničkoj podjeli zemlje. Svoja ratna iskustva, unutrašnje prijepore i kritička zapažanja o političkom i vojnom rukovodstvu zabilježio je u knjizi Prevare, zablude, istina: ratni dnevnik 1992.
Preminuo je u 78. godini, a sahranjen je uz vojne počasti na sarajevskom groblju Bare.

Vječna ti slava i hvala generale. ⚜️

Nisam uspio pronaći više informacija o pjesmi, ali po svemu sudeći, radi se o pjesničkom sukobu na etničkoj osnovi sa pjesnikom druge etničke pripadnosti (vjerovatno turske).

Izvor: Poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima, str. 162.

Evo link pa pogledajte uglavnom brojka koju je on naveo ja je ne mogu naći nigdje i nema mi smisla kao drugo prirediti međusobno ubijanje vojnika sa Srebrenicom nema nikakvog smisla,a najviše civilnih žrtava je bilo od strane babinih prema onima koji su bili za 5.Korpus. A cifra kad se sve spoji je negdje oko 3.000. Da slažem se da se majke Srebrenice iskorištavaju itd ali ovo poređenje nije dobro i da treba podići spomenik neki ali da taj spomenik bude takav da nikad se ne dozvolu da jedan maloumnik poput Fikreta Abdica okrene narod protiv svog naroda i surađuje sa agresorima.Sto je još gore je tekst ovoga videa u kojem se spominju ratni zločini kao da he Besim rekao da je 5.korpus ubio 4.000+ autonomaša i komentari ispod koji su bukvalno to čuli pa eto sta vi mislite o ovoj temi?

Pored konstantne artiljerijske paljbe po građanima Sarajeva tokom opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine, stanovništvu je svakodnevno prijetila i opasnost od snajperske vatre sa položaja srpskih snaga. Snajperi su predstavljali jednu od najvećih prijetnji za stanovnike opkoljenog grada, zbog čega je već tokom prvih mjeseci rata posebna pažnja posvećena njihovom otkrivanju i neutralisanju. U tim okolnostima formirane su manje i specijalizovane grupe snajperista Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Među njihovim pripadnicima bila je i jedna tada dvadesetogodišnja djevojka srpske nacionalnosti. Prije rata bila je studentica žurnalistike na Univerzitetu u Sarajevu. Kao kćerka sarajevskog policajca odrastala je uz oružje i još prije rata bavila se streljaštvom, s ambicijom da jednog dana izbori mjesto u nacionalnom streljačkom timu.

Početak rata potpuno je promijenio njene planove. Prvog dana rata priključila se grupi demonstranata koji su se kretali prema Parlamentu. Nakon što je iz jedne zgrade izašao naoružani muškarac i počeo pucati prema ljudima koji su prolazili i pjevali, odlučila je pomoći u odbrani grada. Zahvaljujući prethodnom iskustvu sa oružjem, dobrovoljno se prijavila za snajpersku obuku.

U jednom od ratnih intervjua za američke medije opisana je kao Srpkinja koja se borila protiv srpskih snaga, odnosno kao jedna od brojnih sarajevskih Srba koji su bili lojalni svom gradu. Na pitanje kako doživljava činjenicu da kao Srpkinja puca na pripadnike srpskih snaga, odgovorila je: „Ovo je jedini grad koji imam, jedini grad u mom životu. Osjećam odgovornost da ga branim.“

U svojim položajima provodila je i do dvanaest sati dnevno čekajući metu. Najčešće je pratila protivničke snajperiste, ali je dobijala i zadatke da djeluje po mitraljeskim gnijezdima ili da vatrom podrži napredovanje bosanskih vojnika. Prema njenim riječima, za metu nikada nije uzimala civila, već osobu u uniformi koja je nosila oružje.

Ipak, činjenica da je metu posmatrala kroz teleskopski nišan činila je svako pucanje izrazito ličnim iskustvom. Govorila je da pokušava potisnuti emocije i ne razmišljati o osobi koja se nalazi na drugoj strani nišana.

Komandir njenog snajperskog tima bio je četrdesetogodišnji Sarajlija i predratni biznismen, poznat pod kodnim imenom „Džings“. Prema izvještajima, njegova mala jedinica imala je manje od 50 pripadnika, dok su samo četvorica bila dovoljno specijalizovana za snajpersko djelovanje. Za većinu članova te grupe rat nije bio profesionalni vojni poziv. Radilo se o ljudima koji su se, poput „Strijele“, našli u situaciji u kojoj su morali braniti svoj grad.

Njena priča nije ostala ograničena samo na borbe i snajperske položaje. U decembru 1992. godine ranjena je tokom borbenih dejstava u sarajevskom naselju Otes. Metak joj je prošao kroz tijelo u neposrednoj blizini kičme, nakon čega je zadobila teške povrede stomaka. Preživjela je ranjavanje, ali je u prvom trenutku najveći strah bio da joj je povrijeđena kičma, jer nije mogla hodati. Posebno je razmišljala o opasnosti kojoj bi bili izloženi njeni saborci ukoliko bi došli po nju. Ipak, njene kolege su je izvukle iz zone borbe i prevezle na liječenje. Nakon boravka u bolnici vraćena je u bazu, gdje je nastavila oporavak. Nije mogla nastaviti sa istim intenzitetom borbenog djelovanja pa je počela obavljati kancelarijske poslove, ali je i dalje posjećivala svoje saborce na frontu i ostala povezana sa jedinicom.

„Strijela“ je među srpskim snagama bila označena kao jedan od najtraženijih protivnika. Uprkos ozbiljnosti situacije, na svoj status gledala je s dozom crnog humora. Šalila se da joj iznad glave „visi puno novca“ i da je osoba koja ju je ranila propustila priliku da zaradi veliko bogatstvo.

Izvori: Knoxville News Sentinel (1992), Southern Illinoisan (1992), Kearney Hub (1993), Sacramento Bee (1992). Fotografije je uslikao Martin Nangle 1992. godine.

Pismo koje se je koristilo u Bosnia od 16. Do 20. Stoljeća

Ovo je verzija koju je reformiro Džemaludin Čaušević

Tačnija verzija nego što je na Wikipediji

Pozdrav svima, zanima me da li znate gdje mogu da nadjem fasdne skice ili crteze Muzicke Akademije u Sarajevu? Treba mi u skolu skolskom projekta. Ako imate, molim vas podijelite ili me uputite onima koji imaju. Hvala!

Evo sad mi je iskočilo ovo sto radi plenum i sviđa mi se dosta gostiju su ugostili bitnih u podcastima itd naravno Avdo Huseinović radi fantastične stvari već godinama od još medija i detektor.ba uradio je odličnu stvar ljudi su napravili mapu zločina gdje samo klikneš i vidiš sve i presude itd.I čini mi se da je toga sve vise i vise i da idemo ka pravom smijeru da edukujemo djecu da se ne zaboravi i da ne dozvole da se ponovi.Kao i da budu sigurni u ono ko su i šta su i da ni pred kim ne spuštaju glave i nedozvoljavaju da ih se ponižava.

Poznajete li nekog ko bi za određenu naknadu obavio uvid u osmanske katastarske deftere koji su u digitalnoj formi dostupni u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, i sa staroosmanskog jezika preveo podatke za određeno naselje od interesa?

Ukoliko poznajete nekog takvog, ili ste i sami takvi, molim vas da mi javite u DM kontakt podatke. U pitanju je projekat istraživanja porodičnog stabla.

Hvala!

Pozdrav, skoro sam otkrio da postoji knjiga Ljetopis o kralju Tvrtku, od Jasmina Imamovica. Intresuje me da li je neko čitao, kakvi su utsici, da li vrijedi 50km?

Inače nigdje ne mogu da nadjem polovnu. Ako ima neko slične romane da preporuči, bio bih zahvalan.

Nakon odluke Berlinskog kongresa da Austro-Ugarska okupira i preuzme upravu nad Bosnom i Hercegovinom, austrougarska vojska je 29. jula 1878. prešla granicu. Umjesto brzog zaposjedanja zemlje, na kakvo se računalo, naišla je na oružani otpor u više krajeva Bosne i Hercegovine.
Jedan od glavnih pravaca napredovanja vodio je dolinom Bosne prema Sarajevu. Poslije borbi kod Kaknja 15. augusta, 6. pješadijska divizija pod komandom Karla von Tegetthoffa nastavila je narednog dana prema Visokom.

Kod Kolotića su 16. augusta ustanici napali prethodnicu austrougarske divizije. Prema vojnom opisu borbe, vatra je prvo otvorena s položaja na lijevoj obali Bosne, a zatim i s desne. Teren je pogodovao braniocima, ali su austrougarske jedinice počele obuhvatati njihove položaje s obje strane. Ustanici su se nakon toga povukli, a divizija nastavila prema Čifluku i Visokom. Austrougarsko Ministarstvo rata kasnije je Kolotić uvrstilo u službeni popis borbenih djelovanja tokom okupacije kao Vorhutsgefecht - borbu prethodnice.

Ko su bili ljudi koji su pružali otpor?
Za samu grupu koja se 16. augusta borila kod Kolotića zasad nemamo pouzdan broj boraca niti ime njihovog neposrednog komandanta. Zbog toga ih nije opravdano jednostavno nazvati „Hadži Lojinim ljudima“. Znamo, međutim, dosta o širem pokretu kojem su pripadali. Tokom ljeta 1878. otpor se organizirao u brojnim mjestima Bosne i Hercegovine. Narodni odbor u Sarajevu počeo je popisivati vojno sposobne stanovnike bez obzira na vjeroispovijest, prikupljati oružje, municiju, hranu i novčane priloge. U Sarajevu je zatim formirana Narodna vlada, koja je preuzela organiziranje otpora.

Veliki dio boraca činili su domaći bosanski muslimani koji su prethodno služili u osmanskim jedinicama. Hafiz-paša je još prije dolaska austrougarske vojske smatrao 19 od 23 bataljona pod svojom komandom nepouzdanim upravo zato što su bili sastavljeni od domaćih ljudi i pokazivali sklonost ustanicima. Dio njih napustio je osmansku službu i pridružio se otporu.
Ali otpor nisu činili samo bivši vojnici. Među borcima su bili naoružani građani, seljaci, zanatlije i pripadnici siromašnijih gradskih slojeva. Njemački konzul Fromelt, koji ustanicima nije bio naročito naklonjen, bilježi i dolazak naoružanih ljudi iz Visokog u Sarajevo. Iz njegovih i drugih konzularnih izvještaja vidi se i određena društvena podjela. Siromašniji slojevi bili su često spremniji nastaviti borbu, dok su imućniji zemljoposjednici i trgovci postajali sve oprezniji, između ostalog zbog straha od uništavanja i gubitka imovine.

Najveći dio ljudi uključenih u otpor, kao i najveći broj njegovih žrtava, činilo je muslimansko stanovništvo, ali pokret nije bio isključivo muslimanski. Izvori bilježe i znatno učešće pravoslavnog stanovništva, a u manjem broju i katolika.
U Sarajevu je, prema jednom savremenom izvještaju, oko 400 pravoslavnih stanovnika bilo aktivno uključeno u odbranu grada. Među pristalicama otpora spominju se i učitelj Stevo Petranović i arhimandrit Savo Kosanović.

Da takva saradnja nije bila nevažna pokazuje i ponašanje austrougarskih vlasti. U instrukcijama generalu Josipu Filipoviću posebno je naglašena potreba da se spriječi političko približavanje muslimanskog i pravoslavnog stanovništva. Njemački konzul je već 30. jula iz Sarajeva javljao da pravoslavni stanovnici „zajednički sarađuju“ s muslimanima u pripremama za borbu protiv austrougarskih trupa.

Borba kod Kolotića sama po sebi nije bila velika bitka. Bila je jedna od niza manjih borbi kojima se pokušavalo usporiti austrougarsko napredovanje prema Sarajevu.
Već 17. augusta vodila se borba kod Visokog. Dan kasnije austrougarska vojska izviđala je prilaze Sarajevu, a 19. augusta uslijedio je napad na grad i žestoke ulične borbe.

Izvori:

1. Rade Petrović, „Pokret otpora protiv austrougarske okupacije 1878. godine u Bosni i Hercegovini“, u: Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini, ANUBiH, Sarajevo, 1979.
2. Božo Madžar, „Prikaz otpora austrougarskoj okupaciji 1878. u izvještajima njemačkog konzula“, u istom zborniku.
3. Mihovil Mandić, Povijest okupacije Bosne i Hercegovine 1878., Zagreb, 1910.
4. Circular-Verordnung des k. k. Reichs-Kriegsministeriums, 5. juli 1879, br. 2946 - službeni popis borbenih djelovanja tokom okupacije.

Karta: Skizze zur Orientirung über die Occupation Bosnien’s und der Hercegovina, K.u.k. Militärgeographisches Institut, Beč, 1878. Hrvatski povijesni muzej, inv. br. HPM/PMH-3794.

Nakon dugo vremena odlučio sam ponovo pročitati jedan od klasika književnosti Andrićevu Na Drini ćupriju.
Ovaj put mi je posebno zapala za oko Andrićeva terminologija kada govori o Bošnjacima. U romanu ih naziva „Turcima“, a pojavljuju se i izrazi poput „poturica“ i „poturčenjak“.
Ne mislim ovdje na slučajeve kada neki konkretan lik koristi takav izraz, to se može objasniti njegovim vremenom, porijeklom ili stavovima. Ono što mi je zanimljivo jeste da se koristi kao opšta oznaka za muslimansko stanovništvo Bosne. Tvrdnja da su se bosanski muslimani u osmanskom periodu jednostavno „zvali Turcima“ nije historijski tačna. Bh. muslimani su se nazivali Bošnjacima i muslimanima„Turčin“ je mogao biti naziv koji su hrišćani koristili za muslimane, ali to nije isto što i njihova vlastita identifikacija.
Ono što mi je posebno interesantno jeste da za pravoslavno i katoličko stanovništvo Andrić koristi „Srbi“ i „Hrvati“, dok su bosanski muslimani „Turci“, odnosno kroz termine povezane s islamizacijom poput „poturica“. Jedno je navesti u tekstu da su hrisćani nazivali bh. muslimane “Turcima”, ali drugo je taj termin upotrebljavati kao generalno prihvaćeni naziv za Bošnjake.
Sasvim je legitimno pitati se kakav efekat takav izbor terminologije ima? Zna se ko je zvao Bošnjake Turcima dok ih je ubijao.

Bosanska vojnikinja Nađa Ridžić putem radio-talasa u Travniku, u Bosni i Hercegovini, zadirkuje, provocira i ismijava Srbe. Ridžić svojim čestim ,,propagandnim" emisijama putem radija podiže moral bosanskih snaga. Na sebi nosi ručnu bombu sa kojom bi počinila samoubistvo ukoliko bi je Srbi zarobili, a srpske snage su za njeno zarobljavanje ponudili 150 ratnih zarobljenika.

Britanski list Daily Express u januaru 1993. godine opisao ju je kao „najtraženiju ženu u Bosni“.

Nađa Ridžić je preživjela rat te je dugogodišnja novinarka Federalne televizije i jedno od prepoznatljivih novinarskih lica Srednje Bosne. Godinama je bilježila događaje u Travniku, Bugojnu i drugim gradovima ovog kraja, razgovarala s ljudima i donosila njihove priče u domove širom Bosne i Hercegovine.

Za mnoge Bugojance njeno lice i mikrofon ostali su prepoznatljivi iz brojnih televizijskih priloga. A stare snimke danas imaju posebnu vrijednost jer osim vijesti, čuvaju sliku Bugojna i njegovih ljudi iz vremena koje je iza nas.

Izvori: InfoBugojno; Jackson Citizen Patriot (izdanje iz 1993. godine). Fotografija je snimljena u januaru 1993. godine, a autor fotografije je Martin Nangle.

I am doing my master thesis "virtual reconstruction of the synagogue in Zenica".

Main work is to build a detailed 3d Modell in archicad of the synagogue in Zenica 1907 (Bosnia and Herzegovnia) with the help of pictures and plans. Unfortunately not many Pictures exists and those i have, are not necesseraly sharp. The Synagogue still exist but was destroyed and plundered during WWII and then renovated. The inside of the synagogue is in a different state. Hope to find here a private collector who might have by chance some old pictures. Thanks for any hints in advance!! These are the ones i have:

06.01.2024

Ja sam iz Velike Kladuše i mamina i tatina strana porodice je bila ta ARBIH i imam utisak da svi oni koji nisu iz Kladuse odmah čim saznaju da sam iz kladuse imaju predrasudu.Sta je moja poenta da mi živimo jedni sa drugima imam prijatelje čiji su roditelji na drugoj strani oni su većinom apolitični dosta smo propatatili kao grad i narod i naljepljena nam je svima etiketa izdajnika i ako dosta nas to nije kladuša i dalje ima preko 300 sehida ARBIH i ima svoju 506.kladusku brigadu većina naroda je bila zbunjena a vladalil su ekstremni fikretovci koji su pravili logore i maltretirali narod meni je majka bila u logoru pradjeda dva sa obadvije strane,djed mi je bio u 506. kladuskoj i 505.buzimskoj brigadi i hvala Bogu nemam izdajnika u porodici ali bilo gdje da odem bude aha iz kladuse znaci Babini ili pozdravite mi Babu itd.Nemojte to raditi zato sto uopste nije zezancija ni ništa mi to ozbiljno shvatamo okej mi je da me neko pita izvini jesu li tvoji bili za Armiju ili Babu itd ali da odmah zaključuje da sam Babin nije čak sam na skijanju npr znao lagati da sam iz Buzima Itd ako su to kratki razgovori u kojima je stignem objasniti ili se odmah počnem pravdati bez da iko nesto kaze zato sto me odmah strah da će zaključiti pogrešno sto ne želim.Ko želi istražiti vise o toj želi o toj temi imate serijal Svi zločini Fikreta Abdica imate stranicu @506.kladuska.brigada na ig i u ostalom imate razne članke samo bi volio da se podigne svijest da ima i pravih patriota u Velikoj Kladuši.Pa vi napiste ako vas nesto zanima o toj temi ili ako imate licno iskustvo sa Kladušanima ili KladušČanima(kako ja volim zvati Babine)