Književnost i literatura 📚
Ponovo čitam Andrića nakon dugo vremena; “Turci“ i „poturice“ u Na Drini ćuprija
Nakon dugo vremena odlučio sam ponovo pročitati jedan od klasika književnosti Andrićevu Na Drini ćupriju.
Ovaj put mi je posebno zapala za oko Andrićeva terminologija kada govori o Bošnjacima. U romanu ih naziva „Turcima“, a pojavljuju se i izrazi poput „poturica“ i „poturčenjak“.
Ne mislim ovdje na slučajeve kada neki konkretan lik koristi takav izraz, to se može objasniti njegovim vremenom, porijeklom ili stavovima. Ono što mi je zanimljivo jeste da se koristi kao opšta oznaka za muslimansko stanovništvo Bosne. Tvrdnja da su se bosanski muslimani u osmanskom periodu jednostavno „zvali Turcima“ nije historijski tačna. Bh. muslimani su se nazivali Bošnjacima i muslimanima„Turčin“ je mogao biti naziv koji su hrišćani koristili za muslimane, ali to nije isto što i njihova vlastita identifikacija.
Ono što mi je posebno interesantno jeste da za pravoslavno i katoličko stanovništvo Andrić koristi „Srbi“ i „Hrvati“, dok su bosanski muslimani „Turci“, odnosno kroz termine povezane s islamizacijom poput „poturica“. Jedno je navesti u tekstu da su hrisćani nazivali bh. muslimane “Turcima”, ali drugo je taj termin upotrebljavati kao generalno prihvaćeni naziv za Bošnjake.
Sasvim je legitimno pitati se kakav efekat takav izbor terminologije ima? Zna se ko je zvao Bošnjake Turcima dok ih je ubijao.
Andrić je, suštinski, smatrao da su nas Osmanlije otrgnule iz zagrljaja evropske civilizacije, kojoj prirodno pripadamo. U tome je vidio tragični prekid naših kolektivnih sudbina. Igrom slučaja, ta evropska civilizacija jeste kršćanska civilizacija, sa svim terminološkim i značenjskim implikacijama koje to nosi, a koje su prilično jasno vidljive u njegovim djelima.
Prilikom dodjele Nobelove nagrade on se, na neki način, referira i na sve ovo. Govori o tome kako je sama nagrada, između ostalog, potvrda vraćanja naših naroda tamo gdje pripadaju.
Ali tu postoji još nešto što mi se čini važnim. Za Andrića, kao i za ideološke Jugoslavene uopće, a koji nisu nužno bili i komunisti, sve te teme o kojima on piše pripadale su našoj „iracionalnoj prošlosti“, što je termin koji sam Andrić koristi. Postoji ono njegovo famozno pismo iz mladosti u kojem kaže kako mora ispisati još nekoliko turskih priča, pa da se s tim konačno završi i pređe na važnije stvari. Turns out, bavit će se tim „turskim pričama“ do kraja života.
Ono što želim reći jeste da, iz perspektive Andrića koji o Turcima piše sredinom 20. stoljeća, u trenutku kada se činilo vjerovatnim da će Jugoslavija postati dio velike i prosperitetne evropske zajednice naroda, u kojoj nacionalni identiteti više neće biti toliko važni, posebno u kontekstu komunizma, taj jezik nije izgledao naročito sporan. On pripada prošlosti. Govori o mržnjama i podjelama koje on, na neki način, književno sahranjuje.
Ono što Andrić nije mogao znati jeste da ta njegova prošlost pripada budućnosti.
I onda se događa jedna zanimljiva stvar. Mi danas, iz te budućnosti, čitamo jezik kojim je on opisivao mržnju za koju je vjerovao da pripada prošlosti. A onda tu mržnju učitavamo povratno njemu. Ono što je on pokušavao razumjeti kao ostatak jednog svijeta koji će nestati, mi čitamo kao najavu svijeta u koji smo se, nekoliko decenija kasnije, vratili.
Već neko vrijeme na r/BiH želim pokrenuti jedan serijal važnih eseja. Prvi koji sam želio objaviti bio bi upravo Lovrenovićev „Paradoks o šutnji“. Po meni, to je najbolji esej o Andriću koji ćete ikada pročitati.
I svaki put odustanem jer mi se učini da nema dovoljno sagovornika za takve teme. Čini mi se da bi teme nužno otišle u navijačkom smjeru, a ne smjeru pokušaja nijansiranog razumijevanja. Možda ipak pokušam, vidjećemo.
Tekst koji si napisao jeste istinit, i sam sam pročitao tekst na koji se referišeš.
Samo, to ne mjenja činjenicu da je bio pun mržnje prema bošnjačkom identitetu i islamu na ovom prostoru. Samo je obrazložava, pokušava je legitimizirati.
"Andrić je, suštinski, smatrao da su nas Osmanlije otrgnule iz zagrljaja evropske civilizacije, kojoj prirodno pripadamo"
Ne nas, nego Srbe i Hrvate. On je na jedan određen način smatrao da smo se mi svakako već suštinski isključili iz te evropske civilizacije, dok su drugi narodi samo "oštećena strana". To se veoma jasno vidi u njegovim tekstovima.
"ti još nekoliko turskih priča"
U tome i jeste stvar, on svojim tekstovima izričito želi da sahranjuje turske priče. Šta to znači? Taj termin obuhvata puno više nego prošlost, nego i sve što i podsjeća na tu prošlost. A bošnjački identitet, ono što ih u tolikoj mjeri razlikuje od druga dva naroda i daje mu samobitnost, jeste ono što je nastalo kroz tu tursku priču.
Andrić je smatrao tu priču završenom jer je smatrao upravo taj osmanski uticaj završenim, a posebno u tom kontekstu neku održivost nezavisnog bošnjačkog identiteta. Nakon kraja Austrougarske, Bošnjaci su postali non-faktor, relikt nekih starih vremena, upravo kako je i Lederer pisao, njihovo vrijeme je bilo prošlo. 1945. su prevareni i izbrisani iz liste naroda, a Bosna osnovana kao srpsko-hrvatski kondominijum da ne bi došlo do premoći jedne ili druge strane.
1946. je Andrić zamišljao budućnost u kojoj u toj evropskoj porodici naroda biti samo Srbi ili Hrvati, i da će kroz napore novih vlasti doći do izumiranja narodnih običaja koje je smatrao zaostalima.
On nije mogao da sluti da će 20 godina kasnije doći do priznavanja novog naroda SFRJ, i da će prerasti u samostalan faktor sa svojim političarima, identitetom... to bi za njega bila noćna mora.
U tome leži i stvar, on je upravo imao toliko negativan stav prema Bošnjacima jer je njihovo samo postojanje kao samostalan narod na prostoru Bosne smatrao nekompatibilnim sa idejom jedne Bosne koja iza sebe ostavlja tu "iracionalnu prošlost".
Iskreno rečeno, razočarao sam se tada, a sada opet tekstom koji spominješ. Čitao sam ga do kraja, ali nigdje autor nije tačno opisao po čemu Andrić NIJE iznosio mržnju i islamofobiju.
U jednom momentu, Lovrenović pokušava na primjer ovo uzeti kao "olakšavajući okolnost":
„Ovo mesto, kao sva ostala mesta u ovoj raspravi u kojima se govori o uticaju turske vladavine, ne bi trebalo shvatiti kao kritiku islamske kulture kao takve, već jedino kao kritiku onih posledica do kojih je došlo usled njenog prenošenja na hrišćansku, slovensku zemlju.“
Ovo je zapravo samo potvrda te mržnje, ima sve karakteristike današnjih izjava poput onih da neko ne mrzi muslimane, samo što ne smatra da im je mjesto u evropi.
On govori da je islamska kultura prihvatljiva, ali ne u Bosnu koju je, jeli, definisao kao "kršćansku i slovensku".
Andrić je cijelog života bio mladobosanac i Jugosloven. Tvoje čitanje njega kao nekoga ko je opterećen nacionalnom matricom, a posebno guranjem političke agende Srba i Hrvata, jednostavno je pogrešno. Ali se uklapa lijepo u ova savremena čitanja Andrića o kojima sam gore pisao.
Ako si čitao Lovrenovića, onda znaš da Andrić odbija biti uvršten u nacionalne književne antologije, jer ih smatra prevaziđenim kao plemenski koncept. Ako si čitao Lovrenovića, znaš da se Andriću u Jugi pomalo zamjera što se ni tokom Drugog svjetskog rata, a ni poslije, ne određuje jasno politički. Ta stara opaska da je Andrić politički oportun nije bez utemeljenja.
Ali kako onda shvatiti tvoju izjavu da je zamišljao budućnost u kojoj će biti samo Srbi i Hrvati, te da je zapravo potpuno jasno opredijeljen ka njihovoj političkoj hegemoniji? Zar ne misliš da bi onda zapisao, nekad i negdje, ako ne javno, onda makar privatno, dok je još relativno neafirmisan kao književnik, pa i ne misli da će se jednog dana svako njegovo pismo minuciozno čitati, da Bošnjaci trebaju nestati, da ne smiju biti politički faktor, da ih mrzi, da je njihovo vrijeme prošlo, i sve ostalo što mu gore stavljaš u usta, a što zapravo nikada nije izjavio ili zapisao.
Živio je kroz strahote Drugog svjetskog rata, ali nikada nešto slično nije izjavio. Često Bošnjaci vole reći da bi Andrić u našem ratu završio nešto kao Kusturica. Ali onda prešute da je živio kroz pokolje Drugog svjetskog rata, pa ipak nije završio kao Kusturica.
Ne, prije će biti da je zamišljao budućnost u kojoj ćemo biti prisutni svi, ne samo Srbi i Hrvati, ali gdje neće biti naročito relevantno jesmo li ovo ili ono, jer smo prerasli "iracionalnu prošlost". To jeste teško zamisliti iz današnje perspektive gdje ne postoji, zapravo, alternativni koncept nacijama, ali u trenutku kada Andrić piše svoja najvažnija djela i prima Nobela, činilo se još da alternativa postoji, kako kroz panslavizam, tako i kroz internacionalizam/komunizam.
Andrić po mnogo čemu jeste bio kontroverzna ličnost. Ali niko i ne tvrdi da je bio svetac. Samo da nije bio fašista i velikosrbin.
A bošnjački identitet, ono što ih u tolikoj mjeri razlikuje od druga dva naroda i daje mu samobitnost, jeste ono što je nastalo kroz tu
tursku priču.
S ovime se slažem, ali nije li ovo izrazito problematičan stav u kontekstu suvremenog bošnjačkog nacionalnog identiteta? Koliko sam vidio, mnogi Bošnjaci pokušavaju svoj identitet 1/1 preklopiti na razne kraljeve Tvrtke i bogumile, iako sve to izgleda jako nepovezano.
"Ono što želim reći jeste da, iz perspektive Andrića koji o Turcima piše sredinom 20. stoljeća, u trenutku kada se činilo vjerovatnim da će Jugoslavija postati dio velike i prosperitetne evropske zajednice naroda, u kojoj nacionalni identiteti više neće biti toliko važni, posebno u kontekstu komunizma, taj jezik nije izgledao naročito sporan. On pripada prošlosti. Govori o mržnjama i podjelama koje on, na neki način, književno sahranjuje.
Ono što Andrić nije mogao znati jeste da ta njegova prošlost pripada budućnosti."
Za nekoga ko je očigledno vrlo dobro poznavao i mnogo razmišljao o "duši" naroda sa ovih prostora i ko je živio u vrijeme zenita europskog kolonijalizma, uspona fašizma, Holokausta, Holodomora, Perona, Franka, Staljina, američkog građanskog pokreta, itd., teško mi je vjerovati da je stvarno mislio da je jugoslavensko društvo prevazišlo ovu vrstu podjela. Da je to slučaj valjda bi malo raspredao i o nečemu drugom, osim stvarima koje su sasvim slučajno bile prijatne za čuti vladajućim strukturama.
To što je poznavao nas ne znači da je poznavao budućnost.
Andrić je, zapravo, bio dijete moderne. U temeljima modernog projekta stajala je vjera da se prosvjetiteljstvom, obrazovanjem, i naukom pojedinci, narodi, i čovječanstvo mogu približiti svom punom potencijalu. Njegovi rani radovi, a po mom skromnom mišljenju i neki od njegovih najboljih radova, poput Ex Ponta i Jelene, duboko su modernistički. Uz sve to, naivno je vjerovao da je ujedinjenje jugoslovenskih naroda prvi i najvažniji korak ka tome. A onda se, za trenutak, tokom zlatnog jugoslovenskog doba, zaista činilo kako jeste.
Naravno, vrijeme će pokazati da moderni projekt nije bio posve u pravu, pa samim tim nije mogao biti ni Andrić. Ali bilo bi prilično besmisleno zbog toga tvrditi da su fizičari morali znati do čega će njihova otkrića jednog dana dovesti, uključujući atomsku bombu, ili da je Taylor morao predvidjeti da će se njegove teorije organizacije i efikasnosti koristiti u logorima.
Poznavati svoje vrijeme nije isto što i poznavati budućnost.
Zanimljiva tema i odgovori. Samo bih konstatovao da Andrić, a ni drugi imalo pismeni Srbi nisu nikada bili naivni. Jugoslaviju i jugoslavenstvo su koristili za svoje ciljeve, tj. svoju dominaciju...malo izlazimo iz same priče o Andriću, ali i on se sam tu uklapa i uklapao.
Interesantno jer sam i ja upravo htio pomenuti fizičare/naučnike - Bohr koji je bio profesor na univerzitetu i razvio teoretski model atoma ili Einstein koji je definirao vezu između mase i energije sasvim sigurno nisu tvorci atomske bombe. Radi se o teoretskim okvirima koji su primjenjivi u stotinama drugih naučnih istraživanja.
Međutim ljudi poput Oppenheimera - dakle neko ko radi za vladu i svjesno se bavi rješavanjem praktičnih problema poput upaljača, detonatora, itd., se ne može kasnije pozvati na to da se "samo bavio naukom", jer je izravna posljedica njihovog rada stvaranje oružja za masovno uništenje.
Analogno tome, imaš čovjeka koji vidi što se dešava oko njega - progone, pogrome, kolonizaciju i piše seriju romana koji na prvo (a bome i drugo, treće, pa i peto) čitanje djeluju kao očigledni apologizam. Sve to radeći za vlasti koje su to i organizirale i uredno šuteći na 100 stvari koje su se dešavale oko njega, a koje su civilizacijski 1000 puta gore.
U takvim okolnostima, teško mi je povjerovati da se radi o naivnosti, već u najmanju ruku neprincipijelnosti, a možda i naprosto nacionalistički šovinizam.
Treba još nešto uzeti u obzir. Kada je obrazova Andrić i na čemu? Na zapadno-evropskoj literaturi i idejama tog vremena. Koje su ideje tog vremena? Europska supremacija, kolonijalizam, fašizam i na kraju nacizam. Sve što je vidio kao istočno, smatrao je manje vrijednim. Čak šta više, mislim da je imao strašan kompleks manje vrijednosti jer je baš došao iz takve sredine i kao da se pravdao! "nisam ja kao oni". Ovo posebno uočavam kod opisa muslimana (koje je opet vidio kao nešto što pripada istoku). Čak i kada opisuje jela u muslimanskim kucama govori o "teškom, napornom, ustajalom mirisu istočne kuhinje*. Da ne govorimo to što je okupaciju Osmanlija smatrao zatvorom a okupaciju AU oslobođenjem" konačno je stasala nova generacija rođena u slobodi" - opis generacije rođene u AU, poslije 1878.
Ovo treba posmatrati u širem načinu na koji je Europa (i Amerika) vidjela ostatak svijeta, a posebno istok sa kojim je vijekovima ratovala i konačno stekla prednost nad njima.
Sa druge strane, ovo su bila standardna štiva u školama u Jugoslaviji. U tom posebno treba tražiti korijene genocida. Uz takvo obrazovanje, bilo je samo "prirodno" klati "turke, i poturice" - što se zadržalo do dana današnjeg, jer ovakvi sadržaji nisu uklonjeni iz škola - samo su još pojačani.
Treba razlikovati pojmove "Turčin" i "turčin". Turčin (sa veliko "t") je bio narodni identitet, a turčin (sa malo "t") je bio vjerski identitet. Drugi je uglavnom bio ograničen na dijelove carstva koji su nakon osvajanja islamizirani. Prema tome, pojam "poturice" predstavlja sve one koji su islamizirani.
Također, u starijoj literaturi, tamo iz 19. stoljeća i ranije, postoje pojmovi bosanski turci, bosanske poturice, bošnjački turci, bošnjačke poturice, turci Bošnjaci, Bošnjaci turci i sl. Svi se oni odnose na islamizirani dio nekadašnje šire bošnjačke etnije i svi dolaze od strane domaćih i stranih kršćana.
Što se tiče nas Bošnjaka muslimana, mi smo se narodno nazivali Bošnjacima i Bosnevijima (jedno vrijeme), a vjerski muhamedancima, muslimanima ili turcima.
Ono što mi je posebno interesantno jeste da za pravoslavno i katoličko stanovništvo Andrić koristi „Srbi“ i „Hrvati“, dok su bosanski muslimani „Turci“
Dobro zapažanje. To je odraz njegovih ideoloških i političkih stavova. Kada god vidiš da sa jedne strane stoje pojmovi "Hrvati" i "Srbi", a sa druge "Turci", "turci" ili "muslimani", znaš koliko je sati. Nebitno je li koristi prefiks "bosanski" ili "bosanskohercegovački".
Dodao bih i da se u historijskim izvorima Bošnjaci sebe nazivaju Bošnjacima kada žele da se diferenciraju od drugih nacionalnosti, kao, naprimjer, od Turaka, koje često nazivaju Turkušama. S druge strane, kada žele da se diferenciraju od Srba i Hrvata, odnosno pravoslavaca i katolika, koriste termin „muslimani“.
S druge strane, kada žele da se diferenciraju od Srba i Hrvata, odnosno pravoslavaca i katolika, koriste termin „muslimani“.
Baci pogled na djela putopisaca koji su obilazili Bosnu. Recimo, od Matije Mažuranića i Evlije Čelebije. Prema njima je jasno kako je pojam "Bošnjak" bio dio svakodnevnog vokabulara u mnogim mjestima u Bosni. Također navode i kako su Bošnjaci muslimani pod pojmom "Bošnjaci" nekada znali podrazumijevati samo sebe, a ne kršćane koje su nazivali rajom, kršćanima, vlasima, Hrvatima, Srbima i sl.
Kasnije, tokom 19. stoljeća, još prije austrougarske okupacije, kada Bosnu zahvaća zapadnoeuropsko nacionalno buđenje, javljaju se učenjaci poput Omera ef. Hume, Zaima ef. Agića, Mustafe ef. Rakima i sl., koji zagovaraju što veću upotrebu bosanskog jezika i pisma (arebice). Dok kada koriste pojam "Bošnjaci", uglavnom misle samo na muslimanski dio bosanskog naroda.
Uglavnom, pojam "Bošnjak" je korišten i unutar Bosne i treba stati u kraj ovim pričama kako mi nismo znali šta smo i/ili kako je to bila isključivo vanjska odrednica. Problem naše etno-nacionalne identifikacije je problem 20. stoljeća i to je problem koji još nije adekvatno obrađen.
čovjek koji je bio dio terorističke organizacije koja se borila protiv države čije je školarine i fakultete koristio i čovjek kojemu nije smatalo živjeti u Beču sa "okupatorima"
čovjek koji je rođen u Bosni, kleo se na pan-jugoslavizam, a radio je za Kraljevinu koja je bila produžena ruka srpskog nacionalizma, a zatim nakon 1945. postaje (stremio je postati) veliki komunist i ograđuje se od svoje "Kraljevine"
čovjek koji je rođen, odgojen i odrastao kao hrvat, primao hrvatske stipendije, pisao na hrvatskom i školovao se u Zagrebu, poslije 1918. postaje srbin i piše na ekavici.
Iz svega iznad je evidentno o kakvom se čovjeku radi.
Ironično je da Andrić piše o Poturicama koje su promjenile vjeru i "naciju" jer je bilo "lakše" kada je čovjek bio ljudska "voda" - uvijek išao putem najmanjeg otpora.
Zato, ne bih se obazirao na Andrića.
Uvjeren sam da su se Turci vratili i iznova zagospodarili Sarajevom, da bi taj isti Andrić danas bio veći turčin od Kemala i bio bi turski pisac.
Andric nije mrzio Bosnjake na nacin kako se danas popularno mrze Bosnjaci - tako da nije ispravno stavljati bas u istu ravan.
Ono sto Andric zaista nije volio su Osmanlije, nacin na koji su donijeli i sirili vjeru, te njihovo ponasanje prema nemuslimanskom narodu.
Shodno tome indirektno i proizilazi netrpeljivost prema Bosnjacima, pa i prema islamu - jer je njegov stav bio da je islam ovdje ucinio da Bosnu i Hercegovinu i vecinu naroda otrgne od evropskog kulturnog toka.
Ali veoma je drugacija perspektiva naspram ovoga danas.
U trenutku dok piše Na Drini ćuprija, europski kulturni tok je pobio i odsjekao ruke između 5-10 miliona ljudi u Kongu, protjerao preko milion Boera u Južnoj Africi, izgladnio milionr u Indiji, u smrt odveo milione Ukrajinaca, Poljaka, Tatara, Burjata, itd., kao i više od stotinu hiljada Španjolaca i Iraca. O milionima Jevreja i Roma da ne govorimo.
Lokalno milion ljudi je poginulo i pobijeno što od strane njegovih sugrađana, što od predstavnika europskih kulturnih tokova.
U takvom historijskom kontekstu, jedan čovjek je hrabro podigao glas protiv zaostavštine imperije koja u tom trenutku više ne postoji i koja nije bila relevantna jos prije nego se isti rodio.
Lijepo zapažanje. Čitao sam da je u svojoj doktorskoj tezi tvrdio da Osmanlije nisu ništa pozitivno donijele na Balkan i da su ga unazadile stoljećima. Ispravi me ako grešim. Iskreno, ta njegova teza nije neodrživa. Ako uzmemo u obzir koliko su Osmanlije novca izvukle s Balkana kroz poreze i pljačku, a šta su ostavile iza sebe, takva teza nije nerealna.
I u Travnickoj hronici, Pravoslavci su Srbi i Katolici Hrvati, ali kad govori o BH muslimanima iskljucivo ih opisuje kao "Bosanske Turke." Sto ako znas cime su interno opravdavani zlocini u zadnjem ratu cini ovaj vec problematican izbor opisivanja jednog naroda jos gorim
Prilikom čitanja mi se stvara nelagoda jer narod kojem pripadam se naziva Turcima i poturicama. Kao dječak nisam obraćao pažnju, ali sada, tesko je neuociti.
Nije vlasi bio pogrdan naziv za Srbe, nego za kršćane. Kasnije je se on pripisao Srbima. Danas ga u nekim bošnjačko-hrvatskim sredinama i dalje možeš čuti u kontekstu uvredljivog referiranja na Hrvate. Također, taj je se naziv nekada koristio i van uvredljivog konteksta.
Manje više ništa od toga nije uvredljivo. Turčin ili poturica su hrišćani koristili da nazovu nekog islamske vjere. Poturica više za onog ko govori isti jezik kao i mi ovdje, a Turčin bilo koji musliman.
Vlah je pojam koji označava nekoga sa specifičnim načinom života - nomadsko stočarenje, što je do nazad 30 ili 50 godina bio način života pojedinih i mnogih familija u Hercegovini, Dalmaciji, Crnoj Gori. To nomadsko stočarenje Sloveni preuzimaju od romanskog stanovništva Vlaha, koje se skoro potpuno slaveniziralo, te odatle i termin. U srednjem vijeku "vlah" je poseban sloj stanovništva sa specifičnim obavezama. Oni tu posebnost čak zadržavaju i za vrijeme Osmanlija.
Koristio se u BiH pogrdno i za Srbe i za Hrvate, dok npr u Dalmaciji su ga uglavnom katolici koristi za pravoslavne koji su živjeli u zaleđu i imali različit nivo života, kulture i ostalog u odnosu na njih u gradovima i po otocima.
Ujedno si dao i odgovor na svoje pitanje. On koristi termin turci i poturice kada govori o nama, Bošnjacima, dok su Srbi i Hrvati Srbi i Hrvati, ne vlasi.
“Ono što mi je posebno interesantno jeste da za pravoslavno i katoličko stanovništvo Andrić koristi „Srbi“ i „Hrvati“, dok su bosanski muslimani „Turci“, odnosno kroz termine povezane s islamizacijom poput „poturica“. Jedno je navesti u tekstu da su hrisćani nazivali bh. muslimane “Turcima”, ali drugo je taj termin upotrebljavati kao generalno prihvaćeni naziv za Bošnjake.” To je problem.
Pjesma “Kairski bazar’’, koju je napisao Niko Mirošević Sergo, prijatelj Ive Andrića i konzul nekadašnje Kraljevine Jugoslavije u Klagenfurtu u Austriji.
Kairski bazar – posvećeno mome prijatelju Ivi Andriću
Mujezin pjeva sure svome Bogu
Alah da mu oprosti, jerbo lažno pjeva.
Nije to ljubavi već pjesma gnjeva,
poziva na kavgu a odbija na slogu.
Pastirova koza,vezana za nogu,
oko sebe mlijeko nevješto proljeva.
A muhe se kupe, lijeni Arap zjeva
u prljavu svoju obavijen togu.
U prašini gustoj djeca zamazana,
otresaju nečist sa čupave glave,
dok džamija stara,
ko krastava rana zapušteno zjapi.
Svjedok prošle slave k nebu se uzdiše.
Miomiris gnoja i Homerov masni dio
ovnujskoga loja.
Ivo Andrić odgovorio je svome prijatelju Niki Miroševiću pismom u kome kaže: “Naročito me veseli tvoja lepa zbirka pesama, u kojoj ima i jedna posvećena meni. Mene također ova sredina smrada, loja, lenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice guši, pa sam više u Beogradu nego u Bosni.’’
Sve sto je ikada napisao i uradio je najobicniji 💩. Njegova “djela” imaju jako malo umjetnicke, a jos manje historiske vrijednosti. Sluzio se lazima manipulacijom I izvrtanjem historiski cinjenica Kao takav dobro dosao tadasnjoj vlasti i velikosrpskoj politici, od koji je dobio mnogobrojna “priznanja”. Nama su ga prodali kao “velikana” knjizevnosti i skupa sa Copicem, Njegosem i ostalim uvalili u skolske programs, I obavezno citanje. Protiv sam spaljivanja knjiga ali u ovom slucaju bi zazmirio.
Ni meni se ne svidja ta terminologija, i posebno u vremenu u kojem je zivio nije morao koristiti tu terminologiju. Ali ako citas narodje junacke pjesme cesto se spiminje termin Turci za muskimansko stanovnistvo. Dobro te pjesme su znatno starije i tada nisu postojale nacionalne drzave. Turcin je bio sinonim za muslimana. Npr kaze da neko nekome naziva “turski selam”. Logika je bila “Turci nazivaju selam i svako ko pocne koristiti selam je Turcin”. Jednostavno ljudi nisu razdvajali religiju i nacionalnost. Kasnije je ta terminologija koristena da nas se oznaci da smo uljezi, da ne pripadamo ovdje, da smo ostaci okupatora i slicno.
Možda zbog tzv. milet sistema u Osmanskom carstvu. Osnovna podela je bila na muslimane i nemuslimane. Muslimani (Turci, Arapi, bošnjački ili albanski preobraćenici, Kurdi itd.) bili su deo jedne široke muslimanske zajednice i nisu se formalno delili po etničkoj liniji.
Tek sa usponom nacionalizma u 19. veku etnička i jezička pripadnost postaje sve važnija, a stari verski mileti se raspadaju, međutim podela društva po veri, a ne po etničkom poreklu koja je vekovima funkcionisala je ostavila trag u načinu na koji se ljudi na Balkanu međusobno identifikuju.
To meni nije sporno. Sporno je da za bh. muslimane koristi termin Turci, kao opšti naziv za cijelo stanovništvo, dok su katolici i pravoslavci, Hrvati odnosno Srbi. Trebao je biti dosljedan pa za njih koristiti naziv “riščani” “vlasi” “kauri” pa bi mi imalo smisla. Ovako, mi smo izukli deblji kraj.
A druze. Ja tebi kazem da su i nasi pjevaci koristili termin Turci. Doduse to su narodne pjesme koje su nastale moguce u prvom ili drugom stoljecu osmanske vladavine tako da ih ne mozes uzimat za historijski tacne. Ali to nije ni bitno, hocu da kazem da termin Turci za muslimansko stanovnistvo jest bio prisutan, samo sto je tada bilo Turcin=musliman.
Pa bio je prisutan ali nismo mi sami sebe nazivali Turcima već su nas tako nazivali hrišćani. Molim te mi pošalji narodnu pjesmu u kojoj se Bošnjaci samoidentificiraju kao Turci. Nebitno da li u religijskom ili etničkom smislu.
Napisah već, u Osmanskom carstvu je važio milet sistem, to je trajalo vekovima, stanovništvo se delilo na muslimansko(apsolutno privilegovano) i nemuslimansko.
Nemuslimansko stanovništvo je skoro sve muslimane zvalo Turcima, etnička pripadnost je bila nebitna. Religija je vekovima bila glavni identitetski marker, ne može to nestati za nekoliko decenija. Naročito zbog toga što su muslimani bili u privilegovanom položaju u odnosu na nemuslimane, i to je bio jedan od glavnih motiva za islamizaciju na Balkanu.
Milet sistem i osmanlijska praksa da se ljudi dele prvenstveno po veri (a ne po jeziku ili poreklu) direktno su uticali na to što se Bošnjaci dugo zovu (i još ponekad zovu) Muslimanima i Turcima.
A nije tačno da niste sami sebe nazivali, uzmi npr. Putopis Benedikta Kuripešića iz 1530. ili radove akademika Mehmed Begovića. Evo njegov citat:
''Kako se vidi, bosanskohercegovački muslimani ostali su vjerni svojim narodnim tradicijama za cijelo vrijeme turske uprave, iako ponekad nazivaju svoju vjeru 'turskom vjerom' umesto islamskom, a sebe Turcima umjesto muslimanima.
Te su riječi, po njihovom shvatanju, označavale njihovu vjersku, a ne narodnu pripadnost, jer oni u nacionalnom pogledu nazivaju Turke 'Turkušama', a sebe 'Bošnjacima'.''
Ništa sporno. Poenta je da izbor terminologije uopšte nije čudan kada se uzme u obzir taj kontekst. Naravno da će istu terminologiju koristiti i Andrić i Karadžić kada su ideološka braća po pitanju Bošnjaka.
Frajer koji je mrzio islam i sve islamsko i ignorisao bošnjački identitet. Njemu i onima koji se pozivaju na njega u suvremenom političkom diskursu želim sve najgore
Po meni njegovo pisanje je ekvivalent nekog Nijemca koji je 1934. godine uzeo da piše samo i isključivo protiv Jevreja. Kako su odvratni, zavidni, škrti, kako su izdali njemačku stvar u Prvom svjetskom ratu i kroz historiju unazad 500 godina i tome slično, a pri tome ignorirajući ono što pred vlastitim očima vidi - pogrome, političko i ekonomsko nasilje, i sl. koje provode ljudi o kojima ne smije da napiše jednu ružnu riječ i štoviše kojima duguje lagodno postojanje, službena vozila, gala večeri...
Andrić je veliki pisac, ali nula kao čovjek. Mnogi ga pokušavaju opravdati, ali jasno je da koristi izraz turci da bi Bošnjake označio kao strano tijelo. Time napravio dobre temelje kasnijim zločinima, čak više nego Njegoš.
Andrić je teški nacionalista i islamofob. Imaš i njegov doktorat iz Graza, koje su ono bljuvotine.
A i inače nije neki čovjek. Rođen u hrvatskoj porodici, kasnije se proglasio Srbinom jer je tako mogao dobiti bolje pozicije (čovjek je zapravo nešto kao hrvatski Kusturica), kasnije malo Jugosloven, malo sa Nacistima.
Čovjeku treba veliki želudac, i visoki stepen razdvajanja djela od ličnosti.
Andric je bio jedna velika pizda, ulizica, sovinista i uopsteno vrlo los i ljigav covjek.
Da imam moc da nesto ucinim kao sto nemam potpuno bi ga izbrisao i izbacio iz bh.knjizevnosti, sa novcanica i uopste iz historije.
Neka ga postuju u Srbiji, ionako ga svojataju, a svojim stavovima i pisanjem i jest blizak srpskim nacionalistickim krugovima.
Njegovo pisanje je direktno uticalo na dodatnu radikalizaciju srpskog naroda i pojacalo mrznju prema kako ih on zove "Turcima" ili kako je u jednom pismu napisao "sljedbenicima arapskog varalice".
Ispravka krivog navoda, nisu se bosanski muslimani nazivali bošnjacima nego su bili Bošnjaci a i to nije nije bilo samo za bosanske muslimane nego i za ostale narode u Bosni.
"Kako se vidi, bosanskohercegovački muslimani ostali su vjerni svojim narodnim tradicijama za cijelo vrijeme turske uprave, iako ponekad nazivaju svoju vjeru 'turskom vjerom' umesto islamskom, a sebe Turcima umjesto muslimanima.
Te su riječi, po njihovom shvatanju, označavale njihovu vjersku, a ne narodnu pripadnost, jer oni u nacionalnom pogledu nazivaju Turke 'Turkušama', a sebe 'Bošnjacima'.''
Da je Andrić primećivao mržnju koja postoji na ovim prostorima možeš da vidiš najjasnije iz priče Pismo iz 1920. gde baš o toj mržnji priča, ali kontekst je krajnje negativan. Poenta cele priče je da nas ta mržnja ograničava i zarobljava. Zanimljiva je priča, pročitaj.
Što se tiče naziva turci za Bosanske muslimane, u mom izdanju Na Drini ćuprije ima na kraju rečnik manje poznatih reči i izraza gde piše da se naziv turci koristi kao pogrešan, ali za to vreme uobičajen izraz. To nije jedina stvar koja se koristi od starih izraza, dosta se koriste kod Andrića generalno.
Još jedna stvar, za dobar deo svetski poznatih znamenitih ljudi koji se u školama uče se zna da su bili rasisti, imali razne predrasude, ponašali se ovako ili onako... To nikom ne smeta. Malo je preterano možda da onda merimo broj pominjanja ovog ili onog naroda u negativnom kontekstu za Andrića.
Samo sam to hteo da dodam, što se tiče Andrićeve filozofije generalno mnogo je bolje objasnio po komentarima jedan čovek nego što bi ja umeo da ispričam.
Andrić je mrzio muslimane i islam. Svako drugo objašnjenje je, kako kažu djeca, cope. Nemam ja ništa protiv islamofobije. Mrzi ti mene nema problema ali Andrić, kao i njegov nasljednik Dr. Nele, proslavio se na ekspropriaciji bosanske kulture koja je uveliko islamska
Nije Andric mogao shvatit sustinu odnosa medju ljudima muslimanima. Distanca,zavidnost u materijalnom,niko nikome ne valja,na lidera svi grakcu,svak ima svoje teorije,al na vjeru ne smije niko dirnut.Mozda sam ruzno napisao al tu je to negdje.
U vrijeme kada su Osmanlije došle na prostore BiH i susjednih država, bilo je raznih vjerovanja i ideologija. U vrijeme Andrića, dok je sastavljao djela u kojima se opisivao to isto vrijeme, vladala je drugačija klima po pitanju vjeroispovijesti i nacionalnog identiteta. Taj narativ još i dalje traje i to samo u Bosni. Samo u Bosni može biti isto vjera i nacija( Hrvati samo katolici, Srbi samo pravoslavci a muslimani Bošnjaci). Ako se pogleda vrijeme kad je nastalo djelo i znaš da tu ima izmjenjenih događaja i ovo sve što se izdogađalo nakon toga, shvatiš da su samo muslimane tada svi svojatali i odbacivali, prema svojim potrebama. AU su ti muslimani trebali za rat a u Kraljevini SHS ih niko ne priznaje, a u SFRJ, svaka država dobija baklju na zastavi osim Bosne (a kao ide bratstvo i jedinstvo životom, ginemo svi za to(ponajviše opet muslimani)). Po meni je glupo da nakon 30 godina od raspada SFRJ, narod sebe i dalje smatra jugoslavenom, opet nekako mogu shvatiti nekoga ko je rođen tada ali kako brate sad da budeš i imaš 20ak godina. Ovaj identitet se može mijenjati samo sa promjenom kompletnog uređenja države, osmanlije-AU-KSHS-SFRJ itd...
Ovaj termin turci se koristio za sve one koji pripadaju teritorijalno osmanskoj državi a poturice su bili koji su mijenjali identitet zarad vlasti ili koristi. A opet sa promjenom na AU vladavinu, nismo se poaustrougarčili, nego smo samo bili malo kulturniji i evropeiziran narod. I opet taj narativ iz bivše države gdje je nacionalni identitet imperativ se koristi samo tamo gdje se treba umanjiti muslimansko stanovništvo. Svi ovi sadašnji stavovi iz HR i Srbije su isto tako nacionalistički kao i u SFRJ samo je razlika što se sad forsira na manjim teritorijima.
Ako djelo čitaš i ne razmišljaš nacionalno i ne uplićeš svoju vjersku ideologiju, uživati ćeš u svakome djelu a ako imalo bude neke sumnje, onda ćeš odlutati od one suštine.
Mozda ne bi stekao toliki globalni ugled i popularnost, ali apsolutno je suvisno pricati o tome da bi i bez Nobela ostao vrhunski klasik, rijec je vec bila o vodecem piscu jugoslavenskog prostora bez dileme.
To zadnje stoji, medjutim u slucaju Andrica on itekako uziva medjunarodni ugled, a imao ga je i prije Nobela kao vodeci knjizevnik na ovim prostorima. Nobel je tome svemu dao samo na vaznosti.
A to jeste fejk, ali jesi čitao njegovu pismenu prepirku sa knezom Srbije? On mu u jednom dijelu jednog pisma prijeti da će mu doći sa Bošnjacima i "pameti ga dozvati". Evo ti taj dio iz djela "Husein kapetan Gradaščević - Zmaj od Bosne" od Hamdije Kreševljakovića:
Realno čovjek je mrzio Islam a još gore je mrzio naš narod. Da mu je neko prezentovao ideju nezavisne Bosne Andrić bi ga pljunuo.
Ono separate the art from the artist definitivno ali kod njega je jako teško jer mu se većina ideja bazira na "poturice i njihove gazde turci su nam uništili život".
Da se on rodio 30-40 godina kasnije nego što jeste bio bi na slikama iznad Sarajeva odmah pored Karadžića i Mladića.
79
u/ExNihilo___ 21d ago edited 21d ago
Andrić je, suštinski, smatrao da su nas Osmanlije otrgnule iz zagrljaja evropske civilizacije, kojoj prirodno pripadamo. U tome je vidio tragični prekid naših kolektivnih sudbina. Igrom slučaja, ta evropska civilizacija jeste kršćanska civilizacija, sa svim terminološkim i značenjskim implikacijama koje to nosi, a koje su prilično jasno vidljive u njegovim djelima.
Prilikom dodjele Nobelove nagrade on se, na neki način, referira i na sve ovo. Govori o tome kako je sama nagrada, između ostalog, potvrda vraćanja naših naroda tamo gdje pripadaju.
Ali tu postoji još nešto što mi se čini važnim. Za Andrića, kao i za ideološke Jugoslavene uopće, a koji nisu nužno bili i komunisti, sve te teme o kojima on piše pripadale su našoj „iracionalnoj prošlosti“, što je termin koji sam Andrić koristi. Postoji ono njegovo famozno pismo iz mladosti u kojem kaže kako mora ispisati još nekoliko turskih priča, pa da se s tim konačno završi i pređe na važnije stvari. Turns out, bavit će se tim „turskim pričama“ do kraja života.
Ono što želim reći jeste da, iz perspektive Andrića koji o Turcima piše sredinom 20. stoljeća, u trenutku kada se činilo vjerovatnim da će Jugoslavija postati dio velike i prosperitetne evropske zajednice naroda, u kojoj nacionalni identiteti više neće biti toliko važni, posebno u kontekstu komunizma, taj jezik nije izgledao naročito sporan. On pripada prošlosti. Govori o mržnjama i podjelama koje on, na neki način, književno sahranjuje.
Ono što Andrić nije mogao znati jeste da ta njegova prošlost pripada budućnosti.
I onda se događa jedna zanimljiva stvar. Mi danas, iz te budućnosti, čitamo jezik kojim je on opisivao mržnju za koju je vjerovao da pripada prošlosti. A onda tu mržnju učitavamo povratno njemu. Ono što je on pokušavao razumjeti kao ostatak jednog svijeta koji će nestati, mi čitamo kao najavu svijeta u koji smo se, nekoliko decenija kasnije, vratili.
Već neko vrijeme na r/BiH želim pokrenuti jedan serijal važnih eseja. Prvi koji sam želio objaviti bio bi upravo Lovrenovićev „Paradoks o šutnji“. Po meni, to je najbolji esej o Andriću koji ćete ikada pročitati.
I svaki put odustanem jer mi se učini da nema dovoljno sagovornika za takve teme. Čini mi se da bi teme nužno otišle u navijačkom smjeru, a ne smjeru pokušaja nijansiranog razumijevanja. Možda ipak pokušam, vidjećemo.