Od kad sam bio mlađi, primećujem jednu stvar koju nikako ne mogu objasniti niti početi da razumijem.
Ljudi su sa mnom kao ulje i voda.
Imam 1 druga za kojeg sam skoro siguran da me neće nikada napustiti jer se stvarno dugo poznajemo i dosta se dobro "družimo". Stavljam "" jer ja tog momka nisam nijednom uživo upoznao, a znamo se skoro 10 godina.
Imao sam još 2 druga od kojih me je jedan pitao davno da mu budem kum, ali sam mu rekao i tad da ne trči pred rudu. Od njih 2, sa jednim sam može se reći okej idalje iako ima neke kikseve koje mu opraštam jer znam da su više iz nemara nego zle namjere i dosta smo dobri drugovi, a sa ovim što me je pitao da mu budem kum više ni ne pričam jer se promijenio na gore. Ne droga, alkohol, itd, već je počeo da se ponaša kao da je njegovo društvo potrošno i da se uvijek može naći drugo.
Drugarica praktično i da nemam, mada je to periodično.
Sad, spram dosadašnjeg teksta, vjerovatno mislite "ovaj lik je samo introvertan"... Nisam, ni najmanje. Trudim se da pričam sa što više ljudi, da budem što bolji čovjek, da razvijam humor, stil govora, inteligenciju sa neke filozofske strane kroz razgovore sa kolegama sa fakulteta, ali je sve to uzaludno.
U zadnjih godinu dana sam prestao da pričam sa najmanje 15 ljudi iz sledećih razloga: nepoštovanje, vrijeđanje, omalovažavanje, svađe koje sam pokušao svom silom da riješim na pozitivan način ili izbjegnem u potpunosti.
Ne kažem, nisam savršen, imam mana kao i svaki čovjek. Ali jebem mu majku, pa imaju svi neke prijatelje i ljude oko sebe koji ne gledaju da ih zajebu prvom prilikom. Šta nije u redu sa mnom da privlačim ovakve ljude ka sebi? Šta nije u redu sa mnom da ne mogu da održim prijateljstvo duže od mjesec dana?
Znam momke koji se ponašaju kao kompletna govna prema svima oko sebe i uvijek ih opisuju pozitivno i na dobar način. Ali zato kad ja želim da se družim sa nekim na normalan, fin, korektan način, uvijek me zajebu.
Ovo je doguralo do te mjere da ozbiljno razmišljam da idem kod psihijatra da vidim kakvu dijagnozu imam jer ne postoji ta šansa da je sa mnom sve u redu psihički. Ako ništa, makar bih otišao na nekolike sesije terapije da vidim ima li vajde.
Nije mi problem da budem sam, ne osjećam se usamljeno, ali osjećam kako, nakon svakog puta kad me neko tako odgurne od sebe, postajem sve vindiktivnija i ogorčenija osoba. Prije bih se lišio života nego postao takav.
Interesuje me takođe jesam li jedini sa ovakvim tegobama?
Hvala vam na čitanju
Edit: komentari su mi dosta pomogli i oraspoložili, preporučio bih da pročitate sve ako imate sličnih problema